For a version in English of this piece, see here / Englesku verziju teksta pogledajte ovdje.
For a version in Turkish of this piece, see here / Za verziju teksta na turskom jeziku, kliknite ovdje.
(O pronalaženju sebe u nauci)
Tokom jeseni 2015. godine usvojila sam dnevnu rutinu koja je počinjala u 9 ujutro: svaki dan bih posjetila Fojnicu. Na satak vožnje od Sarajeva, čuvaju je opjevani osmanlijski grob s desna i vrhovi planine Vranice s lijeva. Po dolasku u grad pratila bih jutarnje sjenke prije nego bih skrenula lijevo i počela se penjati strmim usponom do franjevačkog samostana koji se nadvija nad gradom još od 1520-ih.
Glavni razlog mojih stalnih posjeta samostanu bio je pristup arhivu iz osmanskog doba koji su fojnički franjevci prikupili tokom četiristo godina osmanske vladavine. Kako sam tek bila započela istraživanje za disertaciju o osmanskoj istoriji, privlačila me je ideja da proučavam osmanske povelje u katoličkom okruženju. Međutim, moje istraživanje nije rezultiralo razjašnjavanjem brojnih pretpostavljenih kulturalnih kontradikcija između katolika i muslimana. Ove dvije zajednice stoljećima su dijelile isti prostor i iznašle su načine da izgrade mostove ali i postave granice. Umjesto toga, moj rad na disertaciji bio je suočavanje sa stvarima koje se tiču same prirode arhiva i krajolika koji ih okružuje. Borila sam se s (hi)storijama koje su ispisane ne samo na papiru nego i na zemlji. Između zemlje i papira stajalo je moje krhko tijelo.
***
U Fojnici je moje istraživanje poprimilo poseban ritam: u samostanskom arhivu iščitavala bih dokumente između dnevnih uspinjanja i silazaka vijugavim putem. Ponekad bi moj uspon bio hitar. Daleko češće sam se borila da u protetičkoj nozi pronađem oslonac na strmom betonu od kojeg mi je svako malo sijevala oštra bol u koljenu. Vijugajući strmo iz doline, put je završavao pred crkvom u sjeni lipe odakle se pružao pogled na dolinu i planine pred kojima bi bol ustupala mjesto užitku i smiraju.
Kretanje kroz taj krajolik postalo je ključ za tumačenje priča koje sam čitala. Iz hronika sam saznala da je samostan smješten u šumovito podnožje planine kako bi ga se skrilo od Osmanlija. Međutim, moje svakodnevno gledanje kroz prozor arhiva s kojeg sam vidjela ulice, dvorišta i minarete, dalo mi je dodatnu sliku o ovom mjestu. Koliko god da je lokacija imala za cilj da se samostan zakloni od pogleda isto toliko je imala veze s kontrolom, pa čak i superiornošću. Visina je, u životu, očito bila bitna.
U ovom mom arhivarskom hodočašću granica između rada i hodanja postepeno se gubila. S vremenom, samostan sam počela doživljavati kao tačku u kojoj se sijeku topografija i duhovnost. On pripada dolini ali i planini. Putujući kroz Fojnicu početkom dvadesetog stoljeća u potrazi za mineralima, francuski geolog Albert Bordeaux opisao je samostan kao kloster kojem šumovite planinske padine služe kao zidovi.[1] Planina je bila samostan. Stoljećima su ga održavala njena debla i njeni izvori, a srebro koje se vadilo iz njenih dubina pretvoreno je u svete liturgijske posude.
Samostan je bio i kapija. Bio je tačka s koje su čobani i životinje odlazili na ljetnu ispašu na skoro dvije hiljade metara nadmorske visine, te je tako svjedočio ključnim sezonskim migracijama. Barem jedanput u toku ljeta i fratri bi se uspinjali na vrh, gdje su služili misu za Sv. Iliju, čime bi se duhovno ozračje iz okvira crkve, u podnožju planine, proširivalo dokle pogled seže.
Kako me je krajolik pratio do arhiva, tako su me dokumenti gonili prema planini. Međutim, dok su samostan i arhiv bili prostori koje sam lako savladavala, planina je bila kraj puta. Moje tijelo nije bilo sposobno pratiti stope ranijih protagonista. Kao historičarku okoliša odjednom me je obuzeo osjećaj nedoraslosti zadatku. Za mnoge historičare, uživljavanje u okruženje koje proučavaju pitanje je ponosa i naslijeđa. Roderick Nash, koji se veslajući spuštao niz rijeku Colorado, rekao je “kao što izučavatelj Renesanse treba otputovati u Italiju, tako sam ja osjećao da sam senzibilniji pisac jer sam iskusio divljinu o kojoj pišem.”[2]
Iskusiti ono o čemu pišeš: ideja da uvid proističe iz posebne vrste fizičkog napora na nepristupačnim terenima. Ta naizgled bezazlena fraza u čijem se ritmu ogleda implicitna veza između zdravih tijela i vjerodostojnog znanja. Ovo je, naravno, srž mita o Western Frontier i divljini, ali ti principi koji privileguju fizički sposobne utkani su i u druge krajolike i druge vrste historijskog pisanja. Pokušala sam iskusiti ono o čemu pišem sve dok dalje nisam mogla. Ako me noge ne mogu odvesti do određenih prostora, može li ih moj um istinski spoznati?
***
Oduvijek sam voljela planine. Voljela sam ih, kao što Eli Clare piše, “ne kao nježnu romantičnu ljubav, nego kao tutanj u dubini kostiju.“[3] Čak i kao dijete s invaliditetom i krhkim kostima često sam utočište tražila pod gustim strehama drveća, sanjareći po padinama sjeverne Istre. Ali nakon što sam napustila zeleni zagrljaj doma, gdje su brda i šume životna činjenica, obrela sam se među onima kojima je priroda stvar osvajanja i privilegije, onima koji svoja tijela testiraju do krajnjih granica. Nebrojene priče o uživanju u prirodi govorile su mi da njoj ne pripadam ukoliko je ne mogu savladati s balastom opreme na neatletskom tijelu.
Sad sam se kao naučnica suočavala s istom sumnjom. Ali ovo nije specifično naučno pitanje; ima li u znanosti i prirodi mjesta za tijela s invaliditetom? Jedna od brojnih definicija invaliditeta je i “otuđenje od prirode u književnom tekstu i okolišnim diskursima.”[4] Štaviše, znanje o okolišu se navodno postiže “potpunim uranjanjem u prirodu”, pri čemu je potpuno uranjanje jednako golorukoj borbi s prirodnim preprekama.[5]
Na kraju sam izborila svoje mjesto u nauci i krajoliku vrativši se nazad u arhiv. Stranicu po stranicu, pratila sam stope fratra dok su prelazili planine Fojnice, Bosne i nadalje, istražujući puteve koji su istkali različite priče i vizije tog krajolika. Fratri, slabašni i snažni, oni koji su savladavali planine i oni koji su o njima snatrili, svi su oni iznašli različite načine da komuniciraju s prirodom i u njoj nađu smisao. Nekima su planine predstavljale divljinu i duhovnu izolaciju; drugima su one bile raj na zemlji. Ponekad – oboje.
Moje istraživanje pretvorilo se u oživljavanje poetske definicije krajolika Simona Schame – sačinjen od slojeva stijene kao i napora uma.[6] Zahvaljujući mome tijelu koje je pronašlo načine da savlada prostore, kako one pisane tako i fizičke, uvidjela sam da su različita tijela – i različite zajednice i interpretacije – također pronašle različite načine da postoje u prirodi.
Odnedavno, dugo nakon što je moja disertacija odštampana i uvezana, okrenula sam se proučavanju literature o invalidnosti i okolišnom aktivizmu. Posebno me dojmilo opažanje feminističke naučnice Alison Kafer: “prirodno okruženje je također građeno: doslovno u slučaju puteva i brana, metaforički u smislu kulturalnih konstrukcija i upotrebe termina priroda, prirodno i okoliš.”[7] Ovo je samo drugačije uobličena ista ona misao koju je ponudio Schama kao i mnogi drugi koji tvrde da su krajolici uvijek rezultat uobličavanja fizičkih kontura u određeno kulturološko značenje.
Međutim, tijela s invaliditetom rijetko se upuštaju u takvu akademsku diskusiju. U mom slučaju, čini se da sam pitanja kojima se bavi ova disertacija nosila duboko u nutrini mnogo prije nego što sam znala išta o Osmanlijama, samostanima i historiji.
[1] Albert Bordeaux, La Bosnie populaire (Paris: Librarie Plon, 1904), 137-138.
[2] Char Miller, foreword to Wilderness and the American Mind, by Roderick Nash (New Haven, CT: Yale University Press, 2014), viii.
[3] Eli Claire, Exile and Pride: Disability, Queerness, and Liberation (Durham, NC: Duke University Press, 2015), 3-4.
[4] Sarah Jacquette Ray, “Risking Bodies in the Wild: The ‘Corporeal Unconscious’ of American Adventure Culture,” in Disability Studies and Environmental Humanities: Toward an Eco-Crip Theory, ed. Sarah Jacquette Ray and Jay Sibara (Lincoln, NE: University of Nebraska Press, 2017), 48-49.
[5] Alison Kafer, “Bodies of Nature: The Environmental Politics of Disability,” n Disability Studies and Environmental Humanities: Toward an Eco-Crip Theory, ed. Sarah Jacquette Ray and Jay Sibara (Lincoln, NE: University of Nebraska Press, 2017), 206.
[6] Simon Schama, Landscape and Memory (New York, NY: Vintage Books, 1995), 7.
[7] Kafer, “Bodies of Nature,” 202.
*Naslovna fotografija: Fojnica. Slika autorice.
[Opis fotografije: planinski krajolik prekriven bujnim zelenilom, gradić smješten u dolini pod oblačnim nebom.]
Translated by Irena Žlof, edited by Faruk Šehić for Strane.ba / Prevela Irena Žlof, uredio Faruk Šehić za Strane.ba.